Čovjek se s problematikom kroničnih rana suočava već tisućama godina. Tijekom povijesti, velik izazov predstavljalo je kako određivanje uzroka nastanka takvih rana, tako i odabir učinkovite metode liječenja. Dijagnostički i terapijski pristupi kroničnim ranama razvijali su se usporedno s napretkom medicine kao znanosti.
Najraniji poznati prikazi rana potječu iz razdoblja prije 20 000 do 30 000 godina, pronađeni na zidnim crtežima u špiljama u Španjolskoj. Dokaze o postojanju dekubitusa nalazimo na egipatskim mumijama starim oko 5000 godina. Prvi pisani opisi liječenja kroničnih rana potječu od Asiraca, koji bilježe kirurške metode u tretmanu rana. Na sumerskim glinenim pločicama zabilježena su tri osnovna načela liječenja rana: pranje ruku, postavljanje obloge i bandažiranje — principi koji se primjenjuju i danas.
Stari Egipćani koristili su u liječenju rana mješavine meda, životinjske masti, bakra, smola te gaze izrađene od biljnih vlakana. Kao antibakterijsko sredstvo primjenjivali su i živu. Grčki liječnici prvi su razlikovali akutne i kronične rane. Hipokrat je opisao primarno i sekundarno cijeljenje rana, ispiranje rana vinom i vinskim octom, aplikaciju hladnih obloga za zaustavljanje krvarenja te rasterećenje pritiska radi prevencije rana.
Rimljani su prepoznali djelovanje srebra i koristili srebrni nitrat u liječenju rana. Iz tog vremena potječu i prvi opisi klasičnih znakova infekcije: rubor, tumor, calor, dolor. Galen, liječnik rimskih gladijatora, zastupao je mišljenje da rana mora ostati vlažna kako bi zacijelila.
Ambroise Paré, francuski vojni kirurg iz 16. stoljeća, u svojim djelima detaljno opisuje kirurške tehnike, ali i metode za ublažavanje boli, prehranu te mehaničko uklanjanje nekrotičnog tkiva (debridman). Naziv “debridman” uveo je francuski liječnik Henri François Le Dran, dok je ruski vojni liječnik Carl Reyher istaknuo važnost ponavljanog debridmana kod traumatskih rana.
Godine 1860. Florence Nightingale, utemeljiteljica modernog sestrinstva, izjavila je:
“If he has a bedsore, it is generally the fault not of the disease but of the nursing.”
(“Ako bolesnik ima dekubitus, to obično nije posljedica bolesti, već greška u njezi.”)
Krajem 19. stoljeća tvrtka Johnson & Johnson započela je masovnu proizvodnju sterilnih kirurških obloga — gaze natopljene fenolom.
Tijekom 20. stoljeća dolazi do znatnog napretka: provode se istraživanja fiziologije i patofiziologije cijeljenja rana, razvijaju se antibiotici, identificiraju čimbenici koji utječu na proces zarastanja, a 1970-ih godina započinje primjena suvremenih potpornih obloga koje omogućuju vlažno cijeljenje rana.
Danas, zahvaljujući brojnim istraživanjima, sve više razumijemo mehanizme nastanka kroničnih rana i razvijamo nove metode dijagnostike i liječenja koje ubrzavaju cijeljenje. Suvremeni pristup zahtijeva holističku i multidisciplinarnu skrb, pri čemu su najbolji rezultati postignuti suradnjom različitih specijalnosti uz istovremenu brigu za cjelokupno stanje bolesnika.
Kako je to sažela Carolyn Watts, kirurška medicinska sestra i edukatorica:
“Look at the whole patient and not just the hole in the patient.“
(“Gledajte cijelog bolesnika, a ne samo rupu u bolesniku.“)
Korištena literatura:
- Hančević, J., Banić, M., Lipozenčić, J., Marinović Kulišić, S., Petričušić, L., Tunuković, S. Kronična rana – dekubitus i ulcus cruris. Jastrebarsko: Naklada Slap; 2010.
- Hančević, J., Kardum, D., Kučišec-Tepeš, N., Lipozenčić, J., Lončarić-Katušin, M., Lukić, A., Marjanović-Kavanagh, M., Persoli-Gudelj, M., Stulhofer-Buzina, D., Tunuković, S. Prevencija, detekcija i liječenje dekubitusa. Jastrebarsko: Naklada Slap; 2007.
- Huljev, D., El Aklouk, M. Kronične rane. Zagreb: Hrvatska udruga za rane; 2013.
- Jurić, O., Kevrić, J. Kronične rane. Zagreb: Naklada Slap; 2013.